Ovo je priča o Veri Cvetinović, ženi čiji je glas ostavio dubok trag – ne samo među slušaocima, već i kod jednog od najutjecajnijih ljudi tog vremena i njena životna priča počinje mnogo prije nego što je postala poznata u društvenim krugovima.
Odrasla je u Novom Sadu i još kao studentica otkrila svoju strast prema muzici i nastupala je u okviru kulturno-umjetničkih društava, polako razvijajući vlastiti izraz i stječući iskustvo na sceni, a nije bila dio sjaja i luksuza – njen put bio je skroman, ali siguran.
Publika ju je cijenila zbog autentičnost i nije glumila niti težila popularnosti po svaku cijenu, a upravo ta iskrenost izdvajala ju je od drugih i njene izvedbe bile su nježne, prožete emocijama i duboko povezane s tekstovima pjesama, a ljudi su u njenom glasu pronalazili toplinu i bliskost.
Prekretnica se dogodila sredinom sedamdesetih, na svečanosti posvećenoj Josip Broz Tito, gdje su se okupile najvažnije ličnosti tog doba i među izvođačima bila je i Vera, nesvjesna da će taj nastup obilježiti njen život.
Za razliku od drugih, nije odabrala upadljivu odjeću, nosila je dugu haljinu napravljenu od starih zavjesa iz porodične kuće, koja je za nju imala posebno značenje i taj detalj nije promakao Titu – privukla ga je njena jednostavnost i priča koja stoji iza nje.
Njena interpretacija te večeri ostavila je snažan utisak, nije to bio samo nastup, već trenutak u kojem su se emocije i muzika savršeno spojile, kasnije se često spominjalo da je Tito pratio njen rad i pokazivao poseban interes za nju, pozivajući je da nastupa na događajima kojima je prisustvovao.
Njihov posljednji susret bio je posebno dirljiv i uprkos narušenom zdravlju, poželio je još jednom čuti njen glas – kao podsjetnik na smirenost i ljepotu koju je njena muzika nosila.
