S 13 godina zarađujem od svoje osme godine, nakon očevog odlaska. Moje jednostavne želje uključuju užinu u školi poput mojih vršnjaka i posjedovanje barem jednog para neistrošenih tenisica. Tako je sažeta lista želja Slavoljuba, najstarijeg od četvero djece koje je odgojila samohrana majka Olivera Grujin, a koji živi u trošnoj, staroj kući u Zagajici kraj Vršca, od tek desetak četvornih metara.
Posljednjih pet godina Slavoljub, zajedno s majkom Oliverom i braćom i sestrama – sestrama Natalijom (9) i Nikolinom (3) te bratom Đurom (6) – prolazi kroz teške životne uvjete obilježene neimaštinom. Nemaju ni struje ni kupaonice, a borave u skučenom prostoru u koji jedva stanu tri kreveta i štednjak. Njihove svakodnevne aktivnosti, uključujući jelo, učenje i kupanje, odvijaju se u ovoj maloj prostoriji jer imaju pristup samo fontani pored starog “Smederevca”. Stjecajem okolnosti Slavoljub je preuzeo ulogu glave obitelji. Seljani ga opisuju kao marljivo i pošteno dijete. Unatoč godinama napornog rada, nije trud ono što ga najviše muči; nego mu najviše boli ruganje druge djece i sumorna stvarnost situacije u kojoj se nalazi njegova obitelj.
Najizazovniji trenutak za mene je kada dođe vrijeme za kupanje. U tom trenutku zamolim mamu da izvede mog brata i sestre iz kuće kako bih mogao koristiti plastičnu kadu postavljenu u sredini sobe. Neugodno mi je kupati se pred njima, priznaje Slavoljub, spuštajući pogled prema dolje, duboko se stideći te teme.
Stariji krov kuće je na rubu urušavanja, a zidovi su već duže vrijeme iskrivljeni. Grujina se najviše boji zime, zabrinuti da će snijeg uništiti njihov dom. Djeca također gaje strah od štakora.
