ran Kalezić je u jeku razgovora ispričao niz događaja koji su se odvijali u stanu Željka Ražnatovića Arkana u vrijeme njegove nesretne smrti.
Priča počinje Kalezićevim osvrtom na razdoblje kada su on, zajedno s Arkanom, Natalijom (Arkanova prva supruga), njihovim potomcima, suprugom Verom i njime, nakon Arkanove smrti bili prisiljeni napustiti svoje prebivalište i potražiti utočište u Željkovom domu. Preplavljen tugom, on otvoreno priznaje duboku tugu koja je izjedala njegovu majku, koja je tragično podnijela gubitak svoja dva sina, njegove braće i sestara. Kalezić tvrdi da je kao umjetnik odigrao ključnu ulogu u njihovim životima, ali svoj doprinos skromno opisuje kao instinktivan i čist, nalik samotnjačkoj suzi.
Prema Kalezićevim riječima, da je počinio neka brutalna djela u prošlosti, njegove vjerne pristalice bi ih već otkrile. Međutim, on otvoreno priznaje svoju pozitivnu vezu s dotičnim pojedincem, koji ga je jako cijenio i počastio ga viteškom titulom.
Kad sam ušao u Arkanov stan, zatekao sam njegovu majku u suzama. Nježnim sam joj pokretom prišao i utisnuo joj utješni poljubac u obraz. Od tada je postao običaj da jedna osoba prati Cecu, dok je druga ostala uz Nataliju. Ovo je samo nekoliko balkanskih anegdota koje nemaju nikakav značaj u kontekstu ovih konkretnih situacija. Natalija je pokazala impresivnu staloženost i profinjenost dok je izgovarala ove riječi: “Poštedi me pojedinosti; njegov život je bunt u usporedbi s mojim.
Ceci je bila predmet Natalijine duboke ljubavi, osjećaja koji je Željko Ražnatović jako cijenio. Bitno je podsjetiti da je Željko Ražnatović tragično skončao 15. januara2000. godine, nešto iza 17 sati, u sklopu hotela Intercontinental u Beogradu. Njegovo vječno počivalište nalazi se na Novom groblju u Beogradu, gdje je sahranjen 20. januara.
